Predrag Max Vranić (Rijeka, 1940.)
 Još jedan istaknuti MIPRO-ov veteran. Jedan od pokretača skupova MIPRO. Jedan od ključnih ljudi u prijeratnom Končaru koji je čvrsto povezao MIPRO i Končar i dovodio mlade inženjera iz Končara na skupove MIPRO. Dolazak Končara na MIPRO značio je i pokretanje izložbenih aktivnosti na skupovima MIPRO što je MIPRO-u ubrzo osiguralo ugled skupa okrenutog industriji. Teško je pobrojati sve što je Max učinio za MIPRO, a to nije niti svrha ovoga teksta. No sve što je radio, radio je sa srcem i dušom, govorio je samo ono u što vjeruje. Pri tome je nerijetko bio beskompromisan u obrani svojih stavova.
Osamdesetih godina na skupovima MIPRO vodile su se rasprave o razvoju mikroelektronike u našoj zemlji. Postojale su dvije struje. Jedna je zastupala tada vrlo jaku i razvijenu domaću industriju poluvodiča. Druga je smatrala da se domaća elektronička industrija treba bazirati na uvozu komponenti. Max je predvodio drugu struju, ja prvu, što nas je često dovodilo u direktan sukob. Oba smo imali svoje argumente i nismo htjeli odstupiti. Svaki je na svoj način bio u pravu. Izgubili smo na kraju obojica. Danas, bar u Hrvatskoj, nema ni proizvodnje poluvodiča ni prave elektroničke industrije. Tako je to mala moja, kad…
Početkom devedesetih Max odlazi u Italiju gdje obnaša visoke funkcije u velikim kompanijama. Posebno je bio cijenjen kao vrstan strateg tehnološkog razvoja. To ga je privremeno i prividno udaljilo od MIPRO-a ali je uvijek pratio što se na MIPRO-u događa. Kao rođeni riječanin, sa stalnim mjestom boravka pretežno u Zagrebu, osjećao je dodatnu potrebu da pomogne u stvaranju novih vrijednosti u gradu Rijeci. Bio je, možemo tako reći, predodređen da gradi MIPRO kao i Končar i velike talijanske kompanije. Pri tome je uvijek dostizao visoku moralnu razinu koja mu je, uz nesporno znanje, osiguravala ugled kojim se malo tko može pohvaliti. Ne samo u Hrvatskoj.
Tko će u MIPRO-u danas nadomjestiti Maxa? Da je na to pitanje moguće dobiti odgovor raspisom natječaja, davno bi ga već raspisali !
Petar Biljanović
24. listopad 2012 |