Adolf Dragičević (Zaostrog, 1924. – Zaostrog, 2010.)
Adolf nije bio miprovac u onom smislu u kojem su to bili Rajko Tomović, Branko Souček i ostali, ali je apsolutno pripadao MIPRO-voj galaksiji. Kada bi MIPRO bio znanstvena akademija, Adolf bi bio dopisni član.
Upoznao sam ga početkom osamdesetih godina kada su pitanja interakcije tehnološkog i društvenog razvoja bila pitanja od prvorazrednog društvenog i političkog značaja ne samo kod nas već i u svijetu. Bilo je to na konferenciji Znanstveno-tehnološka revolucija i društveni razvoj održana u Stubičkim Toplicama u listopadu 1985.godine u organizaciji tada kultnog trećeg programa Radio Zagreba. Bilo je to praskozorje onoga što se tada zvalo informatička ili mikroelektronička revolucija. Bile su to godine u kojima su objavljeni temeljni dokumenti kao što je Izvještaj Rimskog kluba pod naslovom Mikroelektronika – za dobro ili zlo (1992.godina), Naisbitovi Megatrendovi a kod nas MIPRO-va studija Stanje i razvoj mikroelektronike u Jugoslaviji (1986.). Te aktivnosti značajno su utjecale i na MIPRO, a jedna (mada ne i jedina) posljedica bile su konferencije YUROB posvećene robotici kao važnom području primjene mikroprocesora. YUROB je bio hrvatsko-slovenačka inicijativa kojoj se ubrzo priključio i Beograd s tada vrlo utjecajnim robotičarem Vukobratovićem. O tome ćemo više na drugom mjestu.
Adolf je kao „društvenjak“ duboko razumio posljedice prodora mikroprocesora u industriju i ostale djelatnosti i smjesta ih proglasio najvećim revolucionarima koji će potkopati temelje postojećeg društva, sasvim svejedno da li je ono socijalističko ili kapitalističko. Zato je brzo navukao gnjev i lijevih i desnih, i crnih i crvenih. Ako je itko znao stvarati neprijatelje, znao je to Adolf. Napadali su ga svi od reda, a kako je on imao gomilu neoborivih argumenata za ono što tvrdi, počeli su ga ignorirati i marginalizirati, kao što se to kod nas obično radilo i radi.
Tih godina (osamdesetih) napisao je i izdao dvije izvrsne knjige: Suton socijalizma (August Cesarec, Zagreb, 1989.) i Vizija i zbilja (August Cesarec Zagreb, 1986.). Bile su to sjajne knjige o utjecaju mikroprocesora na razvoj društva. U tim knjigama pojavljuju se MIPRO i YUROB kao pojmovi i time se MIPRO-u prvi put priznaje širi društveni značaj i utjecaj. Adolf je dakle prvi „stavio“ MIPRO i YUROB u knjige. U to vrijeme, kada čak ni na fakultetima nema mjesta ozbiljnoj nastavi iz mikroelektronike, jedno poglavlje u Adolfovoj knjizi Vizija i zbilja nosi programatski naslov Pledoaje za mikroelektroniku. Za nju se dakle zalagao jedan društvenjak, ne tehnolog ili tehničar. Njega je zanimao progres i zato je to radio.
Cijeneći ono što Adolf radi u društvenoj afirmaciji onoga što MIPRO radi na tehnološkoj sceni, ponudili smo mu da na skupu YUROB 1985. održi plenarnu temu Uloga i značaj robotizacije u tehnološkom razvoju Jugoslavije. Bila je to izvrsna prezentacija koja je nosila jaku političku poruku jer je najavljivala temeljnu promjenu društvenog odnosa. Nije se tada baš svima na YUROB-u svidjelo ono što je Adolf govorio. Ali nitko nije „zucnuo“ jer je Adolf imao jake argumente.
Mislim da je utjecaj Adolfa Dragičevića na razvoj MIPRO-a puno iznad njegovog formalnog pojavljivanja na skupovima MIPRO i YUROB, jer je on u velikoj mjeri formatirao širu društvenu scenu na kojoj je MIPRO djelovao.
Za kraj recimo da Adolf kao „društvenjak“ apsolutno ide uz bok Součeku i Tomoviću kao „tehničarima“. Vjerojatno su to tri najeminentnija imena u galaksiji MIPRO-a od njegovih početaka 1978. do danas.
Recimo još da je Adolf kao mlad čovjek rat proveo u hrvatskoj antifašističkoj partizanskoj vojsci, da je bio vjerojatno jedini partizan u ovim predjelima s imenom Adolf i da to ime nije htio mijenjati. Bio je uvjereni ateist i nije se kao mnogi ateisti kasnije premetnuo u manje rizične agnostike. No to mu nije nimalo smetalo da bude dobar s fratrima u rodnom Zaostrogu jer su mu oni u prvom redu bili dobri prijatelji još iz školskih dana i dragi susjedi.
Bio je u svakom pogledu izuzetan čovjek.
Čovjek koji služi na čast MIPRO-u.
PS. Jedna anegdota o Adolfu.
Adolf je bio vrlo duhovit čovjek. Nakon jednog sastanka u zagrebačkom Informatoru koncem osamdesetih pozvao me je k sebi doma u tadašnju Tuškanovu ulicu da mi pokloni svoju knjigu Leksikon političke ekonomije. Podeblja je to knjiga kao i svi leksikoni. Napisao mi je i posvetu. Dok sam listao Leksikon Adolf me upita – Sviđa li ti se ovaj moj stan? Naravno da mi se sviđa – odgovorih. A znaš li ti od kuda mi ovaj stan, pita ponovo Adolf. Ne znam -odgovorih. E, vidiš, reče Adolf, kada sam pedesetih godina doktorirao jedan tadašnji nakladnik mi je rekao da tekst disertacije uobličim u knjigu i on će to tiskati jer procjenjuje da je tema zanimljiva za čitalačku publiku. Od honorara za tu knjigu kupio sam ovaj stan. A od honorara za ovaj puno deblji Leksikon, koga sam ti upravo poklonio, jedva da bih mogao kupiti – WC od ovoga stana!
Petar Biljanović 3. listopad 2012 |