Miodrag Mika Lorencin (Zemun, 1937.)

O Miki mi je teže pisati nego o ostalima jer se znamo od prije. Mislim, prije od MIPRO-a. Ista smo generacija. Zajedno smo upisali Tehnički fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Elektro odsjek, odjel slabe struje, školske godine 1956./1957. Mika je na faks došao iz Rijeke, ja iz Zagreba. Skupa smo i diplomirali. Ostao sam raditi u zagrebačkom RIZ-u, Mika se vratio u Rijeku. Još kao student bio je strastveni radioamater. Ta ljubav ga nikad nije napustila. Mika je uvijek bio vrlo otvoren, komunikativan i iznad svega - znatiželjan. Nije ga nikada trebalo nagovarati da nešto učini - uvijek je bio spreman pokušati nešto novo. Mislim da je on ono što se zove inženjer po vokaciji ili rođeni inženjer. To ga je i „otjeralo“ u privatni biznis u kojem je bio i ostao inženjer. To je i danas.

Miku je u riječko Društvo inženjera - DSEIT i u MIPRO dovela potreba i želja da ispolji svoju društvenu angažiranost. Bio je i ostao čovjek koji želi biti dio društva i doprinositi njegovom napretku na jednoj višoj razini. Čim se pojavila ideja MIPRO-a bio je uz Fiću i definirao stručni profil prvog seminara o mikroprocesorima 1978. godine. Bio je i prvi predavač na MIPRO-u uopće. Fićo je bio organizacijski motor, Mika stručni. Oba motora vukla su MIPRO na velikoj visini.

Valjda zbog rjeđeg zraka!

Kasnije je Miku put odveo dalje od MIPRO-a, ali se uvijek, kad se čuo zvuk MIPRO-ve trube, pojavio i bio uz MIPRO. Tako je i dan - danas.

Miprovcima je važno da je Mika uvijek blizu i kad zatreba da je s njima. MIPRO bez Mike (naravno, i bez Fiće) ne bi bio MIPRO. Sviđalo se to kome ili ne!

Petar Biljanović

10. listopad 2012