Kako upokojiti vampira ili kako unaprijediti nastavni proces
Prve tri riječi naslova ove kolumne do veznika ili naslov su kultnog romana Borislava Pekića, koji je stvarao u zemlji „istočno od raja“. Ono iza veznika ili odnosi se na jedan od čestih uvjeta za izbor sveučilišnih nastavnika u više zvanje. Posebno me veseli uvjet koji glasi … „da je napisao udžbenik za kolegij kojega predaje ili da je značajno unaprijedio nastavni proces“. Što znači napisati udžbenik mislim da je to i laiku jasno, ali što znači da je netko značajno unaprijedio nastavni proces mislim da to ni onome koji je to napisao nije jasno. Kako posve neopravdano uobražavam da imam razvijenu maštu (živimo u zemlji bajki!) pokušavam sebi predočiti bar jedan primjer značajnog unaprjeđenja nastavnog procesa. I poslije određenih stilskih vježbi mislim da mi je to pošlo za rukom. Evo primjera.
Profesor matematike, prvih 15 godina staža, piše djeci na ploči 2+2=4. Kreda, ploča, spužva, prašina i tako 15 dugih i dosadnih godina. Nakon 15 godina već mu je dosadilo gutanje prašine te riješi da nešto promijeni. I sjeti se spasonosne formule. Treba unaprijediti nastavni proces! Kako? Čuo je da se pojavila nova nastavna naprava – grafoskop. Nema ploče, nema spužve, nema krede, nema prašine. Piše se flomićima u različitim bojama po transparentnoj foliji (nastava postaje transparentna!!!!), projicira se na ekran ili direktno na zid, nema prljanja ruku. Divota prašine, rekao bi Vjekoslav Kaleb. Sada se dakle 2+2=4 predaje na daleko m o d e r n i j i način. Zadovoljan profesor, zadovoljni(?) đaci. Kako i nebi, sada je nastavni proces unaprijeđen. Idu dani, idu godine, vrijeme prolazi, folija blijedi, nakon 15 godina ono 2+2=4 već se jedva vidi i na foliji i na zidu. Treba ponovo nešto mijenjati. Pojavio se Power Point. Izvrsno! Sada samo treba nabaviti Power Point i pomoću njega i dalje predavati 2+2=4. Rečeno, učinjeno! Opet se dogodio kopernikanski obrat. Novo značajno, zapravo još značajnije unaprjeđenje nastavnog procesa. Dovoljno za narednih 15 godina i za odlazak u zasluženu mirovinu. Čovjek se naradio, čak dva puta je značajno unaprijedio nastavni proces i sada se zasluženo odmara. Pri tome se nije nikada zapitao zašto je cijeli život predavao 2+2=4 jer je imao važnijeg posla – morao je unaprjeđivati nastavni proces. I uspio je. Nije jedini. Uspjeli su mnogi.
Čudno je stoga da naših Sveučilišta nema ni od korova na listama stvarno uglednih sveučilišta. Nema pa nema, neće ih ni biti. Bar tako dugo dok se umjesto nastavom budemo bavili unaprjeđivanjem nastavnog procesa. O znanosti se niti ne usuđujem govoriti! Toliko lud ipak nisam. Čast izuzecima u koje spadaš i ti, dragi čitatelju.
Monday, March 12, 2012 |