Dalibor Dado Vrsalović (Zagreb, 1948.)
 Filmskim riječnikom opisao bih ga ovako: Naš čovjek u Havani. Poznajem ga niz godina, od vremena kada je bio mladi asistent na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu. Bio je i izvrstan vaterpolist u Mladosti. Od početka se bavi digitalnim računalima, od njihovog pionirskog doba. Kasnije se otisnuo u Ameriku i najveći dio života proveo je tamo, ali i putujući po svijetu. Radio je u više američkih kompanija, a najviše u INTELu. Radeći u INTELu takorekuć u živo je pratio rast mikroelektronike, posebno mikroprocesora. U INTELu je bio vrlo visoko pozicioniran te su mu bile dostupne najvažnije informacije. Bio je na izvoru događaja, tamo gdje se mikroelektroničko srce rađa. Nije na odmet reći da je „sjedio“ skupa s takovim korifejima kao što su Gordon Moore (Mooreov zakon eksponencijalnog rasta kompleksnosti čipova) i Andy Grove ( doyen planarne tehnologije na siliciju).
Sreća je što se Dado prije odlaska u Ameriku čvrsto vezao za MIPRO kroz savjetovanja o novim generacijama računala koje je osmislio zajedno sa Antonom Železnikarom, Brankom Součekom, Jadrankom Novakom i Slobodanom Ribarićem. Bilo je to u osamdesetim godinama.Na taj način Dado se čvrsto vezao uz MIPRO koji je postao, i na svu sreću ostao, važan dio njegovog života.
Kao vrlo ugledni „intelovac“ s brojnim i velikim obvezama pomno je planirao svoje vrijeme tako da je uvijek MIPRO bio konstanta u njegovom kalendaru. To je rezultiralo skoro stoprocentnim dolascima na skupove MIPRO na kojima je održao veliki broj plenarnih tema na kojima je prezentirao najnovije vijesti iz mikroprocesorske tehnologije na kojoj, možemo to bez pretjerivanja reći, „visi“ razvoj ne samo tehnologije, ICT-a, već i civilizacije. Samo jednom je bio spriječen da održi dogovorenu plenarnu temu, ali nas ni tada nije iznevjerio jer je u zamjenu za sebe poslao Muhameda Aganagića, uglednog intelovca sarajevskih korijena koji je prije dolaska u INTEL radio u sarajevskom Energoinvestu, jednoj od najvećih elektroindustrija u bivšoj državi, gdje je imao sreću sazrijevati pod rukom legendarnoga Emerika Bluma, utemeljitelja Energoinvesta. Blum je bio inženjer „staroga“ kova ali je jako dobro znao „kuda idu divlje svinje“ te je sustavno uvodio visoke tehnologije u Energoinvest.
Plenarne teme, koje je držao Dado na svečanim otvaranjima skupova MIPRO, postale su, zajedno s plenarnim temama Ivana Vidakovića, neformalni zaštitnih znak skupova MIPRO i za mnoge je Dadova plenarna tema bila dovoljan razlog da se dođe na MIPRO.
Da je Dado čvrsto vezan uz MIPRO uvjerio sam se puno puta. Kada se pisala knjiga o MIPRO-u povodom tridesetpete godišnjice održavanja skupova, ne znajući gdje je, poslao sam mu mail s prijedlogom da napiše tekst Moj pogled na MIPRO. Sličnu molbu uputio sam još nekim istaknutim miprovcima. Dado mi je vrlo brzo poslao svoj tekst koji završava rečenicom: Sada moram prekinuti jer avion upravo slijeće u Chikago! Pisao ga je u avionu. Ništa u tekstu nisam dirao. Objavio sam ga sa zadnjom rečenicom koja najbolje pokazuje kakav je bio (i ostao!) Dado.
Ono što je posebno važno je da Dado nikada svoje znanje nije čuvao za sebe već ga je rado dijelio s ostalima, a MIPRO je bio idealna tribina za to. MIPRO mu je za to trajno zahvalan. Nadamo se da će i dalje biti u Miprovoj Galaksiji. Kao jedna od njegovih najsjajnijih zvijezda.
Petar Biljanović 2. siječanj 2013 |