Ispunjivači uvjeta
Pitam znanstvenog novaka hoće li napisati referat za jednu konferenciju a on kaže: neću! Rekao je to bez razmišljanja što znači da je vjerojatno na tu temu razmišljao već prije. Pitam zašto, a on će opet bez razmišljanja: To mi se ne računa!
Drugom zgodom istog novaka upitam hoće li sudjelovati u realizaciji jednog projekta za gospodarstvo. Opet isti odgovor: neću!. Zašto, pitam?. –To mi se ne isplati. Premalo se plaća… Hm... nakon to mi se ne računa, slijedi to mi se ne isplati. Novak se fino razvija. U dobrom pravcu.
Najveća pogreška ljudi s dugim stažom ( učtiviji izraz za metuzaleme!) je što uspoređuju ovo doba s onim dobom, tj. s dobom u kojem su oni bili mladi. Potpisnik ovoga uradka, vjerovali ili ne, također je nekada bio mlad, počeo je nakon kraće prakse u industriji sa sveučilišnom karijerom, ali nije bio znanstveni novak jer to tada, na svu sreću, nije postojalo. Ono što je bilo različito od onoga što rade današnji novaci je da nije morao ispunjavati nikakve uvjete osim jednoga: da radi, da stvara, da ima rezultate u obliku koji nije unaprijed bio definiran ali je bio prepoznatljiv. Nakon obrane magisterija i doktorata nastavilo se raditi kao i prije toga. Nije bilo presije napredovanja. Asistentura je bila časno zvanje s kojim su ne rijetki odlazili u mirovinu. Ali ne svi.
Jednoga lijepog dana, nakon obrane doktorata, pozvao me tadašnji dekan k sebi i rekao: Kolega, mi smo razgovarali o Vama i dogovorili se da „idete“ u docente. Napišite biografiju i popis radova i predajte mi! Nije mi rekao tko su to mi ali očito je to bio krug fakultetskih sijedih glava koje su stvarale fakultet. Mi, mladi asistenti, nazivali smo ih klanom.
Ono što je bitno je da su sjede glave pratile svakoga od nas kao i rezultate koje smo postizali na planu opće prepoznatljivosti djelovanja. Nisu se dali prevariti ispunjenjem bilo kojega formalnog uvjeta. Magisterij i doktorat bili su tek preduvjeti da se nekoga stavi na tapet. Nikako ne i garancija da će netko napredovati.
Da ne duljim, nekada su se profesori „regrutirali“ iz redova mladih pregalaca koji su se nečim ozbiljno bavili.Ali i iz redova najistaknutijih stručnjaka iz industrije. Tadašnji ETF u velikoj mjeri stvarali su Končarevci i HEP-ovci. Temu doktorata morali ste sami naći. Slavni Blanuša govorio je mladim ljudima: Djevojku i temu disertacije sami morate naći! Danas se tema disertacije servira na tanjuru. Naravno, danas postoji potreba (?) za puno većim brojem doktora pa se oni štancaju kao npr. žlice i vilice. Problem je što ne postoji industrija koja ih treba pa se masovno uhljebljuju na fakultetima na kojima doktoriraju. To je jednako razumno kao da imate pekara koji proizvodi puno kruha ali nema kupce pa sav proizvedeni kruh sam jede sve dok ne pukne. Ako se uhljebljeni doktor primi posla ispunjavanja uvjeta za neko zvanje vjerojatno će ih ispuniti i u relativno kratkom roku postat će redoviti profesor.
Postat će to zato što je ispunio uvjete, a ne zato što je nešto vrijedno napravio. Postat će zapravo ispunjivač uvjeta u rangu redovitog profesora. U biti njegovo djelovanje može se opisati samo s dvije riječi. Ispunjivač uvjeta. On je sljedbenik onoga što se prije zvalo profesor. Ili kao što bi to činovnica na Zavodu na kojem sam godinama radio lijepo rekla: gospon profesor.
Nekad profesor, danas ispunjivač uvjeta. Jedan slavni njemački filozof to bi nazvao dijalektikom. (nije Marx!!!). I bio bi posve u pravu.
Naravno, i ovoga puta čast izuzecima, kojima i ti, dragi čitatelju, pripadaš.
19. ožujak 2012 |