Živimo u doba brzog tehnološkog razvoja. Šezdesetih godina počela je mikroelektronička revolucija potaknuta prvim integriranim sklopom, popularnim čipom, kojega su, svaki na svoj način, napravili Jack Kilby u tada malo poznatom Texas Instrumentsu (1959.) i Robert Noyce u INTELU (1960.). Ta dva čipa, sa stanovišta današnje „čipologije“ su smješne tvorevine. Ali ideja je genijalna – „zgurati“ sve tranzistore, diode, otpornike i ostale elemente koji čine elektronički sklop, u silicij. Nije to bila znanost, nije to bila baš ni neka fizika, ali bila je to poluvodička tehnologija par exelence. Puno godina kasnije, kada je Robert Noyce već umro, Jack Kilby je u dubokoj starosti dobio Nobelovu nagradu za – pazite sada – ni više ni manje nego  – fiziku. Ništa čudno, ne postoji Nobelova nagrada za tehnologiju. Ipak, to je čudno jer je Nobel, kao izumitelj dinamita, ipak bio tehnolog.

 

Čim su Kilby i Noyce obavili svoj dio posla i definirali čip, počeo je doista dramatičan razvitak poluvodičke tehnologije koja je doslovce stvorila modernu informacijsku i komunikacijsku tehnologiju i omogućila njen vrtoglavi razvoj. Gordon Moore, vice predsjednik INTEL-a uočio je 1964. godine da se kompleksnost čipova udvostruči svake godine, odnosno da kompleksnost čipova s vremenom raste po eksponencijalnom zakonu. Ne ulazeći u detalje, taj zakon eksponencijalnog rasta kompleksnosti čipova vrijedi u osnovi  i danas, punih pola stoljeća kasnije. Imate li osjećaj do kuda naraste eksponencijalna funkcija nakon 50 godina rasta? Pokušajte to sebi predočiti. To objašnjava optiku, mobilne komunikacije, širokopojasni pristup, internet, vizualizaciju, multi i hipermediju, računalstvo u oblacima, sve što je vezano uz moderne komunikacije i još puno toga.

 

Nitko nije predvidio pojavu mikroprocesora (on je stvarni pokretač našega MIPRO-a!), nitko nije predvidio pojavu weba i interneta i još puno toga. Tako bar misle tehnološki laici. Svake godine ili svake druge dva puta kompleksniji čip otvara vrata novih primjena. Čip je otvarao vrata i mikroprocesoru i webu i internetu. Do njih je moralo doći. Njihova pojava određena je pojavom složenijih čipova i to je tehnološka neminovnost ili tehnološki determinizam. Ljudi koji vode svijet morali bi to znati i o tome voditi računa. U srži tehnološkog determinizma je zakon Gordona Moorea. Nije ga on izmislio, ali ga je prvi uočio.

 

Poluvodička tehnologija jedna je od rijetkih tehnologija za koju vrijedi tehnološki determinizam i zahvaljujući njemu mogle su, unatoč burnom razvoju, opstati velike ICT kompanije kao što su IBM, Intel, Microsoft, razni telekomi, net-ovi itd. One su znale kakovi čipovi dolaze kroz pet godina i imale su vremena da pripreme aplikacije.

 

Razvoj poluvodičke tehnologije uveo je mikroelektroniku u submikrometarske dimenzije „gurajući“ ju u nanopodručje, pa  mikroelektronika već prelazi u nanoelektroniku.Kad se taj prijelaz završi, neće više biti  Mooreovog zakona - potrošit će ga mikrometri i nestat će tehnološkog determinizma. Nitko neće znati što će biti za pet godina. Ni IBM, ni INTEL, ni Microsoft, čak ni Japanci. 

Bit će veselo, a neki novi klinci  trljat će ruke i stvarati nove Microsofte, odnosno Nanosoftove. Možda bude i naših među njima. A  kakove će to posljedice imati za globalnu ekonomiju to ni najpametniji ne mogu predvidjeti.

 

Odgovor možda zna Mate Rimac, student  ekonomije, sa svojim elektromobilom. Ma što o njemu mislili veliki proizvođači automobila!

 

PS. Zakon Gordona Moorea u trenutku objavljivanja 1964. u časopisu Electronics, koji je bio komercijalni a ne znanstveni časopis, nije pobudio ničiji interes, a INTEL taj časopis uopće nije imao pa su jednom kolekcionaru starih časopisa 2004. godine platili deset tisuća američkih dolara za broj časopisa u kojem je zakon objavljen. 

 

Čuvajte bezvrijedne stvari!